Madrid, 4. aprila - Ne znamo da li su dva coveka koja su 24. marta
preuzela
na sebe varvarski zadatak da bombarduju Kosovo znala da su zrtve svojih
ukrstenih sudbina. Jedan od njih je Madridjanin Havijer Solana Madariaga,
generalni sekretar NATO, pedesetsedmogodisnji humanista, profesor fizike,
koji je nepovredjen preziveo tri smrtonosna ministarstva: za kulturu,
obrazovanje i spoljne poslove. U krugu brojnih prijatelja uvek se prikazuje
u svom pravom svetlu: kao intelektualac koji nije zarastao u bradu, vec je
zbog nesanice nemarno i na brzinu obrijan, koji u potpunosti vlada vestinom
vodjenja dijaloga i koji je dobro i ozbiljno procitao sve knjige koje je
trebalo da procita , pa i mnoge koji nije trebalo. Cudno je sto nikada nije
napisao ni objavio svoje ljubavne stihove. U svetu ga bije zasluzen glas
coveka koji se najvise smeje i grli, i to do te mere da je jedan njegov
prijatelj rekao da je u stanju da zagrli cak i elektricni stub. Medjutim, u
retkim prilikama kada spusti pogled, njegove oci odaju tuznog pesnika
sklonog samoci.
U politickim krugovima ume svakog da drzi na distanci, ali uvek sa
zavodljivom ljubaznoscu koju je nasledio od brata svoga dede don Salvadora
de Madariage. Ali, takodje je poznat po tome da ume da bude kolerican kada
za to ima razlog i da kaze ono sto misli, ne obaziruci se ni na koga.
Njegova najveca kontradiktornost je to sto se na sav glas protivio ulasku
Spanije u NATO, a danas je blistavi generalni sekretar te organizacije koja
je u ratu. Ukratko: on je veoma neobican civil, izgledalo je da ne moze ni
mrava da zgazi, medjutim, bez oklevanja je dao najriskantnije vojno
naredjenje ovog veka. Jedina uteha koja preostaje nama, njegovim
prijateljima, je da verujemo da taj brutalni cin nije bio rezultat njegove
volje, vec zle sudbine.
Drugi covek, koji je odgovoran za tehnicko izvrsavanje ove avanture, je
americki general Vesli Klark, vojnik koji komanduje najvecem broju ljudi na
svetu, glavnokomandujuci Juzne komande SAD sa sedistem u Panami do 1997.
godine, a od tada Vrhovne komande NATO u Evropi sa sedistem u Briselu. Rodio
se pre 55 godina u Litl Roku u Arkanzasu, gde je rodjen i njegov prijatelj
predsednik Klinton. Prvo unapredjenje je dobio 1966. na Akademiji Vest Point
i pocasnu diplomu iz vilozofije, politike i ekonomije na Oksfordskom
univerzitetu u Engleskoj. On je stasit i pomalo ceremonijalan, a njegovi
drugovi u vojsci ga smatraju casnim vojnikom staroga kova, koji deli i dobro
i zlo sa svojim vojnicima i ne moze da zivi, a da ne zna sta misle o njemu.
Ono sto malo ko zna je da se iza cetiri zvezde i brojnih odlikovanja krije
njegov veciti san da bude priznat kao politikolog i ideolog socijalne srece.
Moje dobro i produktivno prijateljstvo sa Havijerom Solanom, koje traje vise
od 20 godine, zaceto je zahvaljujuci delovanju sile zemljine teze. Nasuprot
tome, nacin na koji sam upoznao generala Klarka predstavlja jednu od
najneobicnijih i najiznenadnijih epizoda u mom zivotu. To se dogodilo pre
tri godine u Panami, kada me nekoliko panamskih prijatelja, na celu sa
kancelarom Horheom Riterom pozvalo da vidim ogromnu igracku od kanapa na
branama kanala i ono sto je ostalo od baze Hauard u zoni koja je jos uvek
bila okupirana od strane SAD. Tek smo se probili do kontrolnih punktova kada
nam je grupa oficira Juzne komande presekla put. Tek kad smo izasli iz
autobusa sa rukama skoro podignutim u vis, objasnili su nam da nas general
Klark ceka u svojoj kancelariji. Nikad nismo saznali pomocu kojih trikova,
ili vojnih obavestajaca je saznao da cemo proci pored njegove kuce. Ali,
stajao je tamo, u tropskoj uniformi kakvu nose kolonijalni komandanti u
filmovima, na kraju ogromnog stola na kome su se nalazile svakojake
djakonije za jelo i pice. Izgledalo je da to nije on licno, vec Rober
Redford u savrsenoj ulozi generala Klarka.
Njegova namera - izlozena oksfordskom retorikom i jednostavnim manirima
dalekih rodjaka Skarlet OHare - bila je da sa nama razmeni misljenja o
svetu. Skoro bez uvoda poceo je da nam prica svoja iskustva iz brojnih
vojnih i politiskih zadataka koja je obavljao od Vijetnama do Bosne i u
kojima je, po njegovom misljenju, sazrela njegova drustvena svest. Ali,
izgledalo je da uopste ne shvata - bar u mom slucaju - da je izabrao
pogresnog sagovornika. Uopste nemam talenta, kulture ni sklonosti za
apstraktne ideje i jedna sam se usudio da mu objasnim da su za razumevanje
stvarnosti intuicije i slutnje romanopisaca ponekad isto tako korisne koliko
i nauka. General nam je, sa svoje strane, dokazao da dobro poznaje nauku,
iako su mozda njegova znanja razredjena vojnickim obrazovanjem. Po povratku
u autobus, kancelar Riter je napravio jedini moguci rezime tih
neodgonetljivih sat i po vremena: Bio je to zbir dva suprotna monologa.
Sva sreca te je general isto tako dobro kao i mi shvatio nase kulturne
razlike i politicka neslaganja, pa smo preko zajednickih prijatelja
nastavili da razmenjujemo uspomene, secanja i po neku knjigu. Ono sto nam
nikada ne bi palo na pamet je da ce jedan od njih biti Havijer Solana.
Medjutim, moram da priznam da kada sam saznao da rade rame uz rame u NATO,
to mi je izgledalo kao jos jedna od onih tajanstvenih slucajnosti koje nama
piscima kvare miran san. Danas je jasno da Kosovo nije bilo koji deo sveta,
vec jedna od njegovih neuralgicnih tacaka i da je zrtva agresije koja moze
da se prosiri sa nepredvidljivim i strasnim posledicama. Losa vest za jednog
intelektualca kome nikada nije palo na pamet da bude vojnik i za jendog
vojnika koji sanja o tome da bude intelektualac, a obojicu povezuje
strahoviti rizik da budu pretece Treceg svetskog rata.